Arhiv tekstova

Milorad Đurić rođen je 1960. u Izbištu, Općina Vršac, gdje je završio i osnovnu školu. Srednju ekonomsku školu završio je u Vršcu, a Filozofski fakultet – odsjek sociologija u Beogradu. Poslije završetka fakulteta zaposlio se u Centru za socijalni rad u Vršcu, gdje je radio od 1990. do 1993. godine, a od 1994. do 1997. profesionalno je radio u Izvršnom odboru SO Vršac, gdje je bio zadužen za kulturu. Od 1998. do 2000. bio je tajnik IO Demokratske stranke i potpredsjednik OO DS Vršac. Od 2000. do 2004. bio je predsjednik Skupštine Općine Vršac. Od 2000. do 2003. bio je zastupnik u Saveznoj skupštini. Član je Izvršnog vijeća AP Vojvodine i pokrajinski tajnik za informacije. Privatizacija javnih elektroničkih medija, uloga nacionalno-manjinskih medija, te dostignuta razina informiranja nacionalnih manjina na materinjem jeziku u Vojvodini, neke su od tema o kojima govori Milorad Đurić.

 

 

HR: Vlada Republike Srbije donijela je zaključak kojim se prekida postupak privatizacije radijskih i televizijskih postaja i drugih elektroničkih medija, koji emitiraju programe na jezicima nacionalnih manjina. Kakva je budućnost ovih medija?

 

Zaključak Vlade je uslijedio poslije gotovo jednogodišnje rasprave o sudbini javnog informiranja na lokalnoj razini – posebno javnog informiranja na jezicima različitih nacionalnih zajednica. Kako se približavao rok za privatizaciju javnih elektroničkih medija, bilo je sve jasnije kako Zakon o radio-difuziji ne nudi odgovarajuća rješenja. Multikulturalnost i multijezičnost suštinske su karakteristike vojvođanskog identiteta i u Izvršnom vijeću smo smatrali kako ne bi smjeli biti ugroženi neopreznom privatizacijom. 

Naša zabrinutost počiva na pretpostavci po kojoj ne postoji dovoljno komercijalnog potencijala koji bi, na dulji rok, motivirao buduće privatne vlasnike na zadržavanje informativnih sadržaja na jezicima nacionalnih manjina u strukturi programa. 

Dakle, smatramo kako je u ovom trenutku potrebna razumna intervencija države kako bi se u elektroničkim medijima očuvala multijezičnost. Zaključak o prekidu postupka privatizacije je, ipak, samo »time-out«, kako bi se došlo do zadovoljavajućeg modela. Teško je u ovom trenutku reći kako će izgledati budućnost ovih medijskih kuća. U svakom slučaju, radi se na pronalaženju odgovarajućeg rješenja.

 

HR: Kako ocjenjujete dostignutu razinu informiranja nacionalnih manjina na materinjem jeziku u Vojvodini?

 

Možda je primjerenije da o tome govore upravo pripadnici manjinskih zajednica, jer oni redovito prate ove sadržaje. Ipak, Tajništvo za informacije podržalo je projekt monitoringa Javnog servisa kojim je, između ostalog, obuhvaćena i analiza manjinskih programa na Radio-televiziji Vojvodine. Rezultati su pokazali kako je u manjinskim redakcijama neophodna ozbiljna promjena kako bi ti programi bili profesionalniji, suvremeniji i u konačnici bolji. 

S druge strane, novine na jezicima nacionalnih zajednica u Vojvodini imaju dugu tradiciju i rekao bih kako je tu stanje mnogo stabilnije. Skupština AP Vojvodine je 2004. godine prenijela osnivačka prava na nacionalna vijeća, dok je financiranje i dalje ostala obveza pokrajinske administracije. Na taj način stvoren je jedan održiv model. Nedavno je Tajništvo za informacije proširilo obujam potpore uključivši i dječje listove i listove za mladež onih nacionalnih vijeća koja ih nisu do sada imali. 

 

HR: Koliki značaj ima kvaliteta javnog govora po kvalitetu ukupnog javnog života?

 

Kvaliteta javnog (društvenog) života izravno ovisi o kvaliteti javnog govora. U stvari, elementarni proces kroz koji se konstituira društvena stvarnost i jest proces komunikacije. Na početku je uvijek – riječ. Zato oni koji kreiraju i selektiraju informacije, odnosno novinari, i oni koji priopćavaju tj. prenose informacije – mediji – imaju ogromnu odgovornost prema onima koji primaju i razumijevaju te informacije tj. građanima. Uostalom, sjetimo se 90-ih godina prošlog stoljeća i onoga što se dešavalo na prostoru bivše SFRJ pa će nam biti jasno u kojoj mjeri  javni govor utječe na javni, ali i privatni život.

 

HR: Nakon izrade novog Kodeksa novinara Srbije najavljeno je osnivanje Medijskog vijeća Srbije. Na koji će način osnivanje ove institucije medijske samoregulative pridonijeti većem stupnju poštivanja novinarske etike?

 

Pa, to su važni koraci k odgovornijem novinarstvu. Jasno je kako su, zbog izuzetnog značaja u kreiranju društvene realnosti, i novinari i medijske kuće na meti onih koji bi kontrolirali društvenu realnost. Nekada su to bili samo »političari«, ali sada imamo i druge centre moći  – prije svega ekonomske. Dobro je što u različitim državnim strukturama prevladava shvaćanje kako »država« ne treba utjecati na novinare i medije. Ipak, etička pitanja su uvijek pitanja samoregulacije i samokontrole. Dakle, na novinarima je svojim ponašanjem braniti integritet i dostojanstvo svoje profesije. 

 

HR: Prošle godine došlo je do velikih promjena u području medija i komunikacija glede regulacije medijskog sustava. Hoće li privatizacija radijskih i televizijskih postaja, po Vašem mišljenju, donijeti pozitivne promjene?

 

Učinjeno je nekoliko doista važnih koraka. Zakonom o javnom informiranju i Zakonom o radio-difuziji država je odvojena od medija, formirani su RRA i RATEL, ukinuta je Radio-televizija Srbije kao javno poduzeće, a formirani su Radiodifuzna ustanova Srbije i Radiodifuzna ustanova Vojvodine kao javni servisi, realizirana je raspodjela frekvencija, itd. Ipak, najviše problema ima u svezi s privatizacijom lokalnih javnih medija. Već imamo nekoliko slučajeva koji su se loše završili. Možda je rano za donošenje konačnih zaključaka, ali za sada ovaj proces djeluje prilično obeshrabrujuće. 

 

HR: Koji je put postizanja »samoodrživosti« medija u aktualnoj situaciji? Je li marketinško tržište Srbije dovoljno veliko za sve medije koji danas postoje?

 

Mislim kako je naše tržište premalo za ovaj broj medija koji sada imaju legalne dozvole. To osobito vrijedi za lokalne razine. U mnogim manjim općinama imate jedno ili dva uspješna poduzeća, što znači da će lokalni mediji automatski ovisiti o njima.  Rezultat teorije o »samoodrživosti« medija može lako biti stvaranje »nove ovisnosti«. Mediji na manjinskim jezicima su u još većem problemu i mislim kako u ovim ekonomskim uvjetima teško mogu biti tržišno »samoodrživi«. U svakom slučaju, na pitanje »etatizam ili liberalizam?« odgovor je, u našem slučaju, vjerojatno negdje na sredini.  

 

HR: Koje su ingerencije i instrumenti Pokrajinskog tajništva za informacije za djelovanje u medijskom prostoru Vojvodine?

 

Pokrajina je, sukladno zakonskim rješenjima, prenijela osnivačka prava nad listovima na jezicima nacionalnih manjina na nacionalna vijeća. Dakle, mi više ne upravljamo nijednim medijem. S druge strane, nastojimo pronaći odgovarajuće mjesto i ulogu u građenju medijskog sustava Vojvodine. Tajništvo ima nekoliko važnih ciljeva: prije svega, trudimo se osigurati potpune informacije o radu Izvršnog vijeća, odnosno o tome na koji se način troši novac poreznih obveznika, putem subvencija pokušavamo unaprijediti programske i tehničke performanse lokalnih i regionalnih medija, nastojimo kroz edukacijske programe i okrugle stolove promovirati profesionalne i etičke standarde u novinarstvu, dajemo potporu novinama na jezicima nacionalnih manjina, dajemo potporu programima koji su namijenjeni građanima s oštećenim vidom i sluhom, itd. Naša misija je, u okviru svojih ovlaštenja, omogućiti građanima Vojvodine pravovremeno i objektivno informiranje.

 

HR: Koncem prošle godine sudjelovali ste  na Regionalnoj konferenciji o unapređenju suradnje medija zemalja zapadnog Balkana koja je održana u Budvi. Što je konkretno dogovoreno na tom planu, osobito kad su u pitanju manjinski mediji?

 

Ovakve konferencije najčešće imaju informativni karakter – razmjenjuju se iskustva i ideje iz različitih sredina, što svima nama pomaže u boljem sagledavanju problema u  vlastitim zemljama. Situacija je slična u svim zemljama zapadnog Balkana. Kroz slična iskušenja svi prolazimo. Za mene je, recimo, vrlo interesantno bilo kako je Crna Gora riješila problem javnog informiranja na lokalnoj razini. Druge je zanimalo kako je u Srbiji, osobito u Vojvodini, riješen problem informiranja nacionalnih manjina. Mislim kako je bilo korisno i treba nastaviti održavanje ovakvih regionalnih konferencija.

 

HR: Kakvom vidite ulogu nacionalno-manjinskih medija u učvršćivanju demokratske stabilnosti društva?

 

Demokratske vrijednosti ne pripadaju ekskluzivno ni »većini« ni »manjini«. Ipak, u etnički složenim društvima naglasak mora biti na toleranciji, uvažavanju razlika i zaštiti manjina. Multietničnost i multijezičnost osnovne su karakteristike Vojvodine. I to treba u potpunosti očuvati – ne samo zbog tradicije već i zbog budućnosti. Sva suvremena razvijena društva su multietnička. U svakoj svjetskoj metropoli možete čuti desetine različitih jezika. To je dio i naše ulaznice za budućnost.

 

HR: Koje su prve planirane aktivnosti Tajništva za informacije u 2008. godini?

 

Uglavnom se radi o redovitim aktivnostima koje provodimo svake godine. Što se tiče podrške medijima, umjesto tehničko-tehnološkog opremanja ubuduće ćemo podržavati projekte čiji je cilj unapređenje javnog informiranja na lokalnoj i regionalnoj razini. Također, želimo tješnju suradnju s Ministarstvom za kulturu i medije u svezi s pronalaženjem odgovarajućeg rješenja za javno informiranje na lokalnoj razini i status javnih lokalnih radijskih i televizijskih postaja koje emitiraju višejezične programe. Ovo je i izborna godina za pokrajinsku administraciju, pa će veliki dio aktivnosti biti usmjeren na informiranje građana o tome što je sve urađeno u ovom mandatu.                                   g